Странице

среда, 04. јануар 2012.

2012! We will live, not simply survive!

To whom it may concern,

Yet another 365 days have passed and I find myself trying to make something special for all of those who made a mark in my life.

Once again, this is a letter written in English… Maybe we should see this as my own need of alienating from others - who knows!


Dear everyone,


The 365 days behind us have been long, filled with problems and every day struggles, but we have survived, lived and cherished each one of those no matter what. I do hope some of my wishes have come true, but I also hope that beside those you created your own which are strengthening the inner heart’s desire to go on and fight.


For next 366 days I want you to greet yourself in a mirror every morning with warm smile and determination that none should be lacking these days. It will another long year by all standards, and it will be even harder then many before. Yet we are survivors! I believe in all of you - I know you are warriors in heart and soul.

Please, use each of 366 days that are coming to create, recreate and lay to rest all and nothing about you. If you are pushed to the ground never stay there, never accept less than you deserve and risk it!

Without risk there is no happiness, no success and no excitement in life. Yet never alienate yourself from people, because we are human and we need each other. Cherish all those around you, know them and never forget that “no man is an island”.

In the end I know that no matter what we have to face in next 366 days we will face it proud and with pride. Why? Because “It’s better to die upon your feet than to live upon your knees! “ and you, people I care so much about, are just like that!

Enjoy 2012 no matter what, because we are human. We should always posses the knowledge of how to live, not only survive like animals.

Happy New Year all you who have taken time to read these words and may the winds of change never catch you unprepared.

Yours truly,

Nesi

понедељак, 14. фебруар 2011.

Isijavajte kao Plava!

''Svetlost, dubina i samouništenje''

''Nešto novo, nešto staro, nešto pozajmljeno i nešto plavo.''

...a zašto plavo? Zašto plava boja dobija tako uvaženu ulogu u crno belom ritualu venčanja?

Plava je dvojaka boja - ona koja u svojoj promeni može biti prihvaćena i kao boja nevinosti, čestitosti, raja i same istine, a opet ona druga, tamnija strana plave simbolizuje dubinu, ozbiljnost i pre svega moć.

U svojoj svetlosti i blagoj prozračnosti svetlo plava će u vama simbolizovati istinu i zaceljene duše, ona će vas prikazati kao iscelitelja koji svojom svetlošću i naklonošću je spreman da prihvati vaše i svoje breme bez pitanja i poruge. Kroz svetlo plavu vi ste voda i vazduh, najlakši i najopasniji elementi. Vi ste ono što čini naš svet i održava nas u životu, ali ste takođe sila koja nas može i uništit.

Nositi tamno plavu je kao nositi breme i snagu našeg sveta. Kroz nju vi stojite kao nemi stud svemu što na našem svetu, u našim dušama i prirodi ima dubinu, skrivenu snagu i skoro nevidljivo razumevanje. Kroz takvu plavu vi zadobijate poverenje, vi pokazujete odlučnost i humanost, ali nijednog trenutka ne lažete u prikazivanju samog sebe – čak i u vama postoji ona tamna i izjadajuća dubina koju ne može svako da pojmi.

Nosite plavu kada želite da u drugima probudite optimizam, kada želite da zacelite nečiju dušu svojom empatijom i kada drugi u vama treba da vide tu strašnu dubinu plavom ambisa koji sve guta. Nemojte nikada preterivati, gušiti sebe i celo svoje telo u plavoj boji jer će vaša odeća onda biti poput vode – imajte mere ili će vas ubiti i uništiti vašu energiju. Plava je boja koja crpi iz onog koji je nosi, ona je boja koja se lako može okrenuti protiv vas i ubiti pozitivnu emociju kojuželite da podelite, a zatim je lako preokrenuti ka pesimizmu i depresiji koja će rasti u vama samima. Na kraju svega plava nije boja koja želi da uništi druge, već samo one koji se drznu da je koriste:

''Blue eyes say – love me or I die!''

петак, 14. јануар 2011.

„Rođeni u Yu” - Identitet naših sećanja

Reditelj: Dino Mustafić 

Dramaturški tim:
Milena Bogavac
Maja Pelević
Filip Vujošević
Božo Koprivica
Miloš Krečković

Muzika: Vladimir Pejković

Uloge: Marko Baćović, Slobodan Beštić, Predrag Ejdus, Mirjana Karanović, Anita Mančić, Branka Petrić, Anđelika Simić, Milena Vasić, Radovan Vujović

„Glavni junak najnovije predstave JDP jesu, dakle, naša sećanja i iskustva iznesena sa dosta sentimenata, malo melanholije i prilično nostalgije prema zemlji koje više nema i mogućnostima koje je ona pružala njenim građanima.“ (Željko Jovanović, Blic )


Kažu da čak i najbolji greše, a ja sam se duboko ponadala da je to istina dok sam čitala navedenu kritiku u novinama. Nažalost, bila sam suočena sa realnošću brutalno i kratko, dok sam gledala ''Rođeni u Yu''. U spletu i raspletu okolnosti, u zavidnoj retorici glumaca, predstava najviše gubi na dubini kada vam otkrije ono trulo i iskrvareno jezgro sopstvene biti. Ona jaše na onom dramatično-emotivnom talasu koji prostruji u srčanim žilama svakoga od nas kada se pomene to oronulo i prohujalo doba. Poput stare kobile, koja sebe jedva može naterati u kas, ova predstava donkihotovski zabija u nejake slabine svoju poentu i trudi se da ozbiljnošću još jednom krene ka vetrenjačama. Rame uz rame sa ovakvim pristupom dolazi i onaj crni i lojalni humor istine, koji poput Sanča Panse gura tog starog konja napred, zaboravljajući da je odavno izgubio svoju svrhu. Na samom početku ćete možda i biti zaintrigirani monolozima likova ove drame, ali već posle nekoliko minuta shvatićete da vas taj aspekat tera da se osetite emocionalno distancirano zbog njihove već preterane iskorišćenosti, ne samo unutar pozorišne, već i u filmskoj, muzičkoj i televizijskoj industriji.

Predstava će vas pogoditi u samo srce identiteta, onog iskrvarenog i nesigurnog njegovog dela koji smatrate da ste odavno odbacili. Međutim taj identitet živi u našim sećanjima i iskustvima koja su obeležila jednu zemlju, identitet građanina te nestale države i dalje se mučenički trudi da ostane u nama. On je gord, snažan, poduprt i stalan, a dok posmatrate predstavu shvatićete da postoji i u ljudima oko vas.I u njima je obeležen njihovim sopstvenim „ja”, ali iako smo svi bili građani te čudne tvorevine, nismo svi imali ista osećanja prema njoj. Ljubav, mržnja, prezir, strah, sreća, ljubav – sve su to osećanja koja smo tako ponosno grlili u tom dobu drugačijem od današnjeg.

Ova predstava savršen je primer da film nikada neće zameniti pozorište, jer vam filmsko platno ne može preneti takav splet istina i laži kao što pozorište ume i može. U predstavi ''Rođeni u Yu'' pronaći ćete sebe i druge, ali to neće biti maske sadašnjice, već gole i otvorene istine prošlosti.

среда, 12. јануар 2011.

Kerovi

~Pustite pse rata da zavijaju! Slušajte taj opijajući vrisak prožet njihovim lavežom. Osetite strah i paranoju izazvane njihovim pojavljivanjem. Nemojte zaboraviti u vašem ponosu i ljubavi prema životu da smo ih sami stvorili. Mi smo od njih tražili da pokažu svoje zube, mi smo insistirali da zavijaju noćima, mi smo želeli da vidimo taj životinjski bes koji nas tako lako parališe.

Uživajte vi 'nevini' ljudi u svom besprokornom delu – u potpunoj perverziji ljudskosti i nedokučivoj agresiji. ~



KEROVI
Četiri života, četiri preseka, četiri priče.


Kada sam čitala mangu Kerovi imala sam osećaj na samom početku da će me samo ostvarenje kupiti zbog priče, interesantno je da sam joj na kraju ostala dosledna zbog pucnjave. Za ljubitelje ovog ostvarenje dobro osmišljene scene nasilja, slatko planirani okršaji mecima i ta neverovatno tanka linija koja spaja likove ne mogu se nazvati ničim drugim nego čokoladom za dušu. Gospodin Širov Miva odradio je neverovatan posao kada je osmislio ovakvu priču i stvarajući likove koji ne samo da nam zadržavaju dah svojom pojavom. Nažalost kada odgledate ove četiri epizode shvatićete da iako je priča tu, iako su se potrudili da nam sa papira prenesu na ekran sve detalje o kojima smo čitali tu i dalje nešto ne štima. U najmanju ruku anime ne uspeva da nam prikaže onu količinu šarmantne bezosećajnosti i energične okrutnosti koju manga poseduje.




Priča, ili je možda bolje reći priče, su nepotpune, ostavljaju osećaj nedovršenosti i lagano su zbunjujuće. Ne mogu reći da su na bilo koji način zbrzane jer u okviru 15 minuta, koliko svaka traje, dobijamo jednu veoma lepo zaokruženu epizodu koja je imala svoj tok i ritam. Problem nastaje u tome što i pored te celine koju sama epizoda predstavlja na kraju vam izgleda kao da ste propustili poentu koje, nažalost, nema. Naravno akcije ima, likovi su veoma aktivni, sama energija koja se prožima kroz epizodu je i više nego zapanjujuća, ali dubina priče jednostavno zaostaje za onom koju manga poseduje. Biću iskrena i reći da ni manga nikada neće biti poznata po jedinstvenosti priče, ali ako su ove četiri epizode na bilo koji način uvod u moguću seriju – nisam oduševljena.




Animacija je nisko budžetna i u odnosu na lepotu slike koju Miva ume da nam priredi anime nije ni blizu. Ustvari iznenađena sam bila koliko mali budžet su ove četiri animacije imale. Detalji su u više navrata ignorisani i ostavljeni po strani i možete ići toliko daleko da kažete da se naimatori nisu ni trudili preterano da probaju i kopiraju Mivin stil. Ono što jeste dobro su poozadine i sam grad, dobri uglovi i dosta truda uloženo je u scene akcije. Ali na kraju to nije ni blizu dovoljno da budete fascinirani.

Uvodna muzika – ako je možete tako nazvati - ima otiske džeza i melodiju koja pomalo podseća na Baćano. Ako se uzme u obzir da su teme tri od četiri priče poprilično depresivne i teške imam problem da shvatim šta tu traže polu srećne melodijice i ritmovi. Pozitivno je što su ljudi koji su davali glasove više nego profesionalno odradili svoj posao. Dobro su odabrani i svaki glas dobro ide uz karakter kog opisuje.




Imala sam prevelika očekivanja kada sam dobila ove animacije da odgledam i nažalost nijedno od mojih očekivanja nije bilo ostvareno. Ustvari i više sam nego razočarana time kako je sve odrađeno i ukomponovano. Odgledajte anime zbog akcije, zbog brzih vožnji, zbog scena mačevanja i pištolja koji se puše, ali ne očekujte priču. Ako niste čitali mangu i ako niste do sada se upoznali sa Mivinim radom ovaj anime će vam oduzeti sat vremena života i ostaviti vas zadovoljenim. Ako ste pak ljubitelj mange mislim da me nećete mrzeti što sam bila ovoliko okrutna prema animeu. Ustvari verovatno će te pomisliti da je Mivina umetnost oskrnavljena i bačena u stranu samo da bi bila zamenjena jadnom kopijom.

Crtež – 7,0 – U opdnosu na original veoma loše, ali može da se gleda.
Zvuk – 6,5 – Jednostavno ne ide uz anime. 
Priča- 7,0 – Površna i nimalo poput one na kojoj se zasniva.
Likovi- 5,5 – Klišei koji su u samom animeu još plići nego u mangi.


Konačna ocena: 6.5 – Ako volite mangu bićete razočarani, ako je niste gledali nećete znati šta da mislite u najmanju ruku.

петак, 31. децембар 2010.

My wishes for you

To whom it may concern,

I am writing you this letter in only language I have ever been able to truly express myself. It might sounds crude and cruel, but it is solemn truth that these words are more capable of transcending my thoughts to you then those written in Serbian.

Dear lovers. Dear friends. Dear readers. Dear co-workers.

There are so many things I want to bless you with in these first hours of the new year.

Do I wish that this year turns out to be better then last for you? Yes, I do!
Do I wish that you become happier? Yes, I do!
Do I wish that you become more successful? Yes, I do!

Yet the thing I want you to accomplish the most in this New Year is THE CHANGE! I wish that you change to be better and stronger person! I wish that you experience changes that you have been striving to accomplish! I desire to see you change your surrounding, your life, yourself!

I wish that every moment you spend on this 365 days long journey is better then one before. I wish you find a person whom will fulfill and surprise you every day without fear of losing you. I wish that you grow to be open, more accepting and before anything filled with knowledge that you will stand behind every action you are about to take in the future. I wish that you self-discover yourself, reinvent all the things that have been bothering you and set , yet again, certain path toward your life goals.

Make this new year special! Make sure that when next year comes you stand ready not to start another new journey with words 'new chance for a beginning', but rather idea that 1st of January 2012. is just another day to be better, happier and stronger.

And if any of these wishes have already been granted to you consider yourself lucky and be thankful for that.

Enjoy 2011 with more grace and more faith in yourself as well as others!

Happy New Year all you who have taken time to read these words and may the winds of change never catch you unprepared.

Your dear,
Ines

уторак, 14. децембар 2010.

Budite kao crna

„Mistična, sofisticirana i moćna”


Drage moje, odšetajte do svog ormara i izvucite svoju malu crnu haljinu, obucite je i pogledajte se u ogledalu. Osećate li moć? Osećate li sigurnost koja vas preplavljuje dok posmatrate sopstvenu figuru? Sećate li se pogleda koji su vas pratili kada ste je zadnji put nosili u javnosti? Naravno da se sećate. Kada je Koko Šanel 1926. objavila svoju originalnu malu crnu haljinu u Vogu, nije mogla ni da pretpostavi koliki će uticaj ostaviti na milione žena tokom godina. Želite dokaz tog uticaja? Samo razmislite – u svom ormaru imate barem jednu malu crnu haljinu.

Mnogi stručnjaci smatraju da ova haljina ne bi imala ni upola toliko efekta da nije crna. Crna je boja misterije, elegancije i moći, ali se takođe dovodi u vezu sa smrću, zlom i konzervativizmom. To je za mnoge negativna i teška boja, koja sa sobom nosi strah i nepoznato, ali baš se tu i kriju njeni najdublji simboli. Baš zato je crna boja, kojoj mnogi pripisuju prestiž, znak formalnosti i elegancije koja ima svoju dubinu i perspektivu.

U crnoj se kriju svi naši strahovi, sve opasnosti i sva agresija koju možemo nositi u sebi. Baš zbog ovoga se crna smatra bojom tuge, simbolom zla i starosti – to je boja koja se oblači, ali teško nosi. Kada nosite crnu, budite pažljivi, jer će vas previše crne pojesti svojom tamom, ali nemojte je ni previše „začiniti” drugim bojama. Na kraju krajeva, crna je boja dominacije, i ona će teško podneti da bude sekundarna.

четвртак, 09. децембар 2010.

Sviraj to ponovo, Sem

~Vudi Alen~

Režija: Marko Manojlović
Prevod: Danica Ilić
Uloge: Marko Živić, Dragan Petrović Pele, Ivan Tomić, Ljubinka larić, Ivana Nikolić, Sena Đorović

 
Davne 1972. godine snimljen je film sa Vudi Alenom iDajanom Kiton u glavnim ulogama. Taj film bio je baziran na komediji o neurotičnom filmskom kritičaru po imenu Alen Feniks koji nakon veoma lošeg razvoda pokušava da nađe sebi devojku. Kako je on već dugo "van igre" i stvarno nema sreće sa predstavnicama nežnijeg pola, u pomoć mu priskače niko drugi do Hemfri BogartAlenov idol, koji u obliku duha počinje da mu pruža pomoć. Igre zavođenja se prepliću i raspliću dok gledamo ovaj nesvakidašnji dvojac kako prolazi kroz najrazličitije ljubavne situacije.

U ovoj predstavi Vudi Aleni, koji je i napisao istu, pojavljuje se u svom dobro poznatom iskonskom obliku simpatičnog gubitnika koji je nespretni brbljivi hipohondar. A Bogart, taj crno-beli zamišljeni prijatelj, je baš ono čega se sećamo iz filmova poput "Kazablanke", "Malteškog Sokola" i "Za kim zvona zvone". On sve probleme rešava čašom burbona, žene smiruje šamarima i komično je etiketiran do same srži. Citiranje Bogartovih filmova tokom same predstave, gde je efekat mnogo važniji od smisla, a momenat oduzima slavu situaciji, Vudi Alen nam je dokazao da je on pre svega satiričar.

Jedino što vas može pogoditi ili možda i iznenaditi je taj surovo realni prikaz samogMenhetna u predstavi. Likovi su plitke duše bez pravih vrednosti i moralnog kompasa, oni se dosađuju i retko primećuju nedostatak supstance u sopstvenom životu. Među njima naš glavni junak nam se može učiniti i smelim, jer pokušava da prizna i popuni tu proždiruću prazninu.